Na početku 19. stoljeća, koje je donijelo povoljne gospodarske prilike, sve hrvatske zemlje našle su se pod habsburškom krunom.

Vinogradarstvo, vinarstvo, trgovina, ribarstvo i pomorstvo razvijaju se, pa tako utječu i na osnivanje naselja, posebno onih otočkih. 

Takva naselja dobivaju izgled pravih malih gradova sa sadržajima poput luke s lukobranom, groblja, parka, ribarnice i klaonice, mjesne cisterne za vodu s naplavom i sličnih.

U tom su vremenu maslinarstvo i vinarstvo izvor prihoda bračkom stanovništu, posebno šezdesetih do devedesetih godina kada talijanske i francuske vinograde napada pepelnica vinove loze, pa dalmatinska vina postaju najtraženija. U to se doba počinje razvijati i kamenarstvo koje veliki dio bračke tradicije i danas.

Takva idilična stvarnost trajala je do početka 20. stoljeća kada počinje snažni egzodus.

Sredinom 19.stoljeća Mediteran proživljava gospodarsku krizu zbog pojave parobroda koji su zamijenili jedrenjake čime je tradicionalno brodarstvo palo u zaborav.

Brač, čije se stanovništvo bavilo poljoprivredom, bio je prenaseljen (24 408 ljudi, te brojke se više nikada nisu ponovile), a Austro-Ugarska je poticala iseljavanje stanovništva s hrvatskog područja želeći "očistiti" slavenski jug kako bi se otvorio put naseljavanju Nijemaca i Mađara.

To se posebno odrazilo na krške krajeve Dalmacije koji su bili najsiromašniji i najnerazvijeniji dio Monarhije; trgovina je oslabjela, privreda onemoćala.

Uz to, Dalmacija je u Austro-Ugarskoj Monarhiji jedva životarila; ekonomski pritisak je neizdržljiv, proces industrijalizacije usporavan, privreda iscrpljena, a kapital sve veći.

»Kad je Dalmacija došla drugi put pod Austriju, 1214. g., došla je istodobno pod Austriju i Istra i Trst i Gorica i Venecijanska i Lombardska provincija. Dalmacija je izgledala kao neki privjesak tom posjedu, jer su Bosna i Hercegovina bile u turskoj vlasti. Zbog svega toga nije Austrija pokazivala gotovo nikakve pažnje prema Dalmaciji, ni u trgovačkom, ni u gospodarskom pogledu. U gospodarskom pogledu ona nije za nju značila ništa, i zbog toga, što je bila siromašna zemlja iz koje se nije dalo gotovo ništa izvesti, u trgovačkom, što je ona bila sasvim po strani od velikih kontinentalnih trgovačkih putova. Trst i Venecija bile su sada luke, preko kojih je prolazila cijela trgovina Austrije sa svijetom oko Sredozemnog mora i preko oceana. Austri,la je pustila Dalmaciju, neka životari, kako znade. I tako je išlo decenijama.«

1891. dovedena je trgovinska odredba, nazvana Vinska klauzula, između Monarhije i Italije, kojom je dalmatinskim vinima bilo oduzeto austrougarsko tržište, a počela su se uvoziti jeftina talijanska vina.

Dalmatinske je krajeve zahvatila i bolest vinove loze, tzv. filoksera, koja je brojnim obiteljima uništila prihode. Nadničara je bilo sve više, a drugih oblika zarade nije bilo. Nestala je konjuktura buhača, a pala je i proizvodnja maslinova ulja.

Kako je Dalmacija je tek početkom 20. stoljeća prišla industrijskom konzerviranju ribe, preradi cementa i korištenju električne energije, mnogi su do tada "trbuhom za kruhom" emigrirali u prekomorske zemlje (mahom u Sjevernu i Južnu Ameriku, te Australiju) s namjerom da se vrate, no te su migracije ipak prerasle u trajno iseljeništvo. 

Stanovništvo s Brača počelo se iseljavati čak 40 godina prije nego ono iz drugih dijelova Hrvatske. 

U samo 10 godina od početka snažnog iseljavanja, na Braču se pučanstvo smanjilo za 1439 stanovnika, a od 1900. do 1931. zabilježen je pad broja stanovnika od 26,9%. 

Brač se iz tog razloga naziva i "naiseljeniji otok na svitu" s obzirom da se po iseljeništvu u svijetu nalaze čak dva otoka Brača.

Najveći broj iseljenih Bračana dom je pronašao u Čileu, u Punta Arenasu i Antofagasi.

Bračani su u Čileu radili teške poslove težačke poslove, bili su ribari, pomorci ili rudari. 

Smatra se da su sobom donijeli trsove vinove loze te je upravo zahvaljujući našim iseljenicima Čile danas jedna od najpoznatijih vinskih zemalja svijeta. 

Većinom je to bilo seljačko stanovništvo, a malobrojni među njima koji su bili školovani odmah su započinjali radom na kulturnom planu pa su samim početkom 20. stoljeća imali svoje novine i časopise na hrvatskom jeziku.

2004. godine čileanski je predsjednik u muzeju u Škripu otkrio spomen ploču kao zahvalu "svim Bračanima koji su izgradili Čile".

Prvi svjetski rat opet je pobudio ekonomsku i demografsku krizu na Braču pa je uslijedila nova emigracija (7077 stanovnika manje).

Od 1929. do 1935. uslijedili su novi udari ekonomskih kriza, a potom II. svjetski rat koji je mobilizirao golemo stanovništvo i proizveo mnogo žrtava. 

Ratna pustošenja su do kraja oslabila gospodarsku osnovicu, pa je uslijedila emigracija koja je trajala godinama.

Zato se može reći da na Braču postoje dva razdoblja demografskih kretanja:

         1. do 1900. kada stanovništvo raste po 202 stanovnika na godinu

         2. nakon 1900. kada se stanovništvo smanjuje za 149 stan. na god.

Otočani su se okupljali u zadrugama da se zajednički suprotstave nedaćama i da pokušaju unaprijediti proizvodnju. 

U proljeće 1941. talijanska je vojska okupirala Brač. Osim neimaštine i gladi, problem je predstavljalo zlostavljanje od strane okupatora. Već 1941. organiziraju se otpori okupatoru. Talijanske kaznene ekspedicije uhićuju i strijeljaju stanovništvo i spaljuju Selca, Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća, Dračevicu i Bol.
 Nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. otok se nakratko oslobađa prije nove okupacije njemačke vojske u siječnju 1944.  Žene, djeca i starci masovno se evakuiraju u El Shatt (izbjegličke logore u Egiptu). 

Počinju partizanske akcije na Braču, a do 18. srpnja 1944. osvojen je i oslobođen cijeli Brač.